~My animals magazine~ :)

Ovde ce biti moj casopis o zivotinjama. :):):)

Izlazice... kad izadju i pisacu kad stignem :):):)

Prvi broj bice o macama ASD

Mačke (Felidae) je naziv za porodicu životinja iz reda zvijeri (Carnivora) unutar natporodice mačkolikih životinja (Feloidea).

Svojim je habitusom većina vrsta iz te porodice vrlo slična široko rasprostranjenoj i općepoznatoj domaćoj mački: imaju gipko tijelo, meko krzno, kratka lica i relativno malene lubanje. Uši su im uspravne, šiljaste do zaobljene, a mačke ih mogu okretati u raznim pravcima. Kao kod svih zvijeri, oči su im okrenute prema naprijed da bi mogle vidjeti prostorno, što je vrlo važno za sposobnost procjene udaljenosti od lovine. Razlike u veličini mačaka vrlo su velike: dužine tijela varira im od 30 cm pa sve do 200 cm.

Oči
U odnosu na veličinu lubanje, mačke imaju relativno velike oči. Zjenice imaju velike mogućnosti širenja i skupljanja, ovisno o količini svjetla u okolini. Vrste malih mačaka imaju okomite zjenice, a velikih okrugle. U tami se zjenice mogu ekstremno raširiti, pa su u stanju još relativno dobro vidjeti i u vrlo mračnoj sredini. Vidno polje mačaka je 200-220°. Prema zjenicama se može vidjeti raspoloženje mačaka: ako su široko otvorene, ona se osjeća ugrožena i u obrambenom je raspoloženju; vrlo stisnute zjenice znače da je agresivna.

Osjetilne dlake
Osjetilne dlake (zool. vibrise) obilježavaju mačke kao pretežno noćne životinje. Tu vrstu dlaka mačke imaju posebno na njuški (tzv. brkovi), ali i iznad očiju te u pazuhu prednjih šapa. Vibracije zraka pokreću te dlake, pa prema smjeru i snazi zračnih vibracija mačke mogu preko posebnih osjetilnih stanica u korijenu dlaka ugrubo "vidjeti" okolinu i u najvećem mraku. Te su dlake potpuno razvijene kod tek okoćenog mačjeg podmlatka, što govori o važnosti osjetila opipa koji one pružaju toj životinjskoj porodici.

Jezik - osjetilo okusa
Raspoznavanje okusa mora kod mačaka biti brzo i točno, jer one ne mogu žvakati hranu. Prepoznavanje okusa neophodno je radi određivanja pokvarene ili neužitne hrane. Mačji je jezik hrapav jer je pokriven papilama. Papile smještene po uzdužnoj sredini jezika imaju male šiljke okrenute prema tijelu. Ti šiljci služe za češljanje dlake, skidanje mesa s kostiju lovine, ali su posebno važni u njezi novorođenčadi. Lizanjem majka potiče krvotok mladunaca. Papile na prednjem dijelu jezika služe za određivanje okusa, kiselog, slanog i gorkog. Osim toga, jezik služi i kao svojevrsna žlica kod pijenja vode.

Zubalo
Gornja i donja čeljust čvrsto su povezane zglobom koji ne dozvoljava druge pokrete osim otvaranja i zatvaranja. Zubalo ima 30 zubi i dijastemu. Ona omogućuje da očnjaci, kod zatvaranja gornje i donje čeljusti, prođu jedni pored drugih. Očnjaci, ili zubi-hvatači, služe za hvatanje i držanje lovine. Zubi-koljači služe za odgrizanje komada mesa koje mačka zatim bez žvakanja guta. Koljače tvore zadnji predni kutnjak i prvi kutnjak. Rubovi su im oštro nazubljeni i kod ugriza se mimoilaze.

Pandže
Mačke imaju po pet prstiju na prednjim i četiri na zadnjim šapama. Osim geparda, plosnatoglave mačke i mačke ribara, sve ostale mačke imaju pandže koje su u pravilu uvučene i zaštićene u jastučićima na šapama. Samo kad je potrebno, mačke ih korištenjem određenih mišića izvlače iz zaštitnih jastučića, i to zato da ostanu oštri i da ne otupe kod hoda. Nehotično izvlačenje pandži sprečavaju tetive s unutrašnje strane prstiju. Osjećaj opipa na šapama je vrlo dobro izražen; to je razlog zašto mačke često i šapama istražuju nepoznati predmet.

Rep
Sve mačke imaju rep. On im koristi za održavanje ravnoteže, ali i za sporazumijevanje unutar vrste. Kod nekih vrsta, kao npr. kod risa, rep je vrlo kratak.
__________________________________________________
__________________________________________________
Rasprostranjenost
Mačke žive na svim kontinentima osim na Antarktiku. Međutim, važno je reći da su ih u Australiju i Oceaniju sa sobom donijeli naseljenici. To je naročit problem za lokalnu faunu, koja do tada nije poznavala mačke, pa im se nije mogla prilagoditi.

Socijalno ponašanje
Većina su mačjih vrsta samotnjaci. Mužjaci i ženke sreću se samo u razdoblju parenja, a nakon toga se razilaze. Značajna iznimka su lavovi, koji žive u većim čoporima, a i mužjaci geparda ponekad formiraju manje skupine koje zajedno idu u lov.

Prehrana
Mačke se hrane gotovo isključivo mesom, dok je puno drugih zvijeri u skupini svejeda. Mačke su vrlo specijalizirane zvijeri, i uglavnom su lovci iz zasjede. Jedino gepard može slijediti plijen na duže staze. Mačke u slobodnoj prirodi preferiraju živu lovinu, a samo izuzetno jedu strvinu

Sistematika
Uz tradicionalnu sistematiku, koja bi se ugrubo mogla svesti na podjelu na velike i male mačke, postoji jedna novija, koju je Stephen J. O'Brien, molekularni biolog, specijalist za istraživanje podrijetla mačaka, postavio i objavio u studiji Wild Cats: Status Survey and Conservation Action Plan (Kirstin Nowell&Peter Jackson, IUCN, Cambridge 1996). Njegovo se stablo zasniva na istraživanjima staničnih uzoraka svih mačaka uz pomoć pet različitih metoda molekularne biologije.

Skaćeno su grupirane:

Divlje mačke
Velike mačke
Gepard i puma
Zlatne mačke
Bengalske mačke
Lasice
Risovi i mramorne mačke
Prave velike mačke

Citat :: S L I K E

Velike machke
TIGAR
Tigar (Panthera tigris) je najveća i najjača mačka na svijetu. Živi u azijskim džunglama, u Sibiru i jugoistočnoj Aziji. Pripada carstvu sisavaca.

Osobine
Poznato je devet podvrsta ove vrste (od kojih je jedna pouzdano, a dvije su vjerojatno istrijebljene) koje su međusobno vrlo slične, ali se značajno razlikuju veličinom i težinom. Najmanja podvrsta živi u Indoneziji. Dug je 140 cm a rep mu je još oko 60 cm. Mužjaci teže 120 kg a ženke oko 90 kg. Sibirski tigar je bitno veći. Dužina tijela moze biti čak i 3 metra. Rep je dug 90 cm, a može doseći težinu od 350 kg (ženka 250 kg). Time je sibirski tigar, nakon medvjeda najveći kopneni grabežljivac.

Rasprostranjenost
Tigar živi od Indije na istok do Kine i Jugoistočne Azije, a prema sjeveru do Amura i dalje do istočnoSibira. Od otoka u Jugoistočnoj Aziji danas živi još samo na Sumatri, dok je na drugim velikim indonezijskim otocima istrijebljen.

Nekada je živio i zapadno od Indije, preko prednje Azije do Turske, no tu je najvjerojatnije istrijebljen još od 1970-ih godina prošlog stoljeća.

Tigrovi su prije svega šumske životinje, jer im je za lov prikradanjem potreban šumski podrast.

Podvrste
Sibirski tigar, Amurski ili Usurski tigar (P. t. altaica) je daleko najveća podrvsta, i nekada je živio na području istočnog Sibira, Mandžurije i Koreje. Zbog masivnog lova, broj im je na graničnim kinesko-ruskim i kinesko-korejskim područjima bio samo oko 150 jedinki. U međuvremenu se, zahvaljujući mjerama zaštite, broj ponovo popeo na oko 500 jedinki, no još ga se smatra vrlo ugroženim.
Južnokineski tigar (P. t. amoyensis) je podvrsta koja je nekada živjela na cijelom području Kine, dok danas u prirodi živi još samo oko 40 jedinki u planinskom području Guandonga. Vrlo je vjerojatno, da je to slijedeća podvrsta osuđena na izumiranje; kad bi mjere zaštite i uspjele, upitno je da li je tako malena populacija još sposobna da se obnovi (vidi genetičko usko grlo). Tek kasno se počelo s programom uzgoja u zoološkim vrtovima, tako da se teško može računati s uspjehom, jer i životinje za uzgoj potiču iz iste, genetički vrlo ograničene populacije.
Balijski tigar (P. t. balica) je živio endemski na otoku Baliju i intenzivnim lovom kao i uništavanjem staništa istrijebljen je još 1940-ih godina prošlog stoljeća.
Indokineski tigar (P. t. corbetti) nastanjuje kopnene dijelove Jugoistočne Azije; postoji još oko 1.500 jedinki koje su gotovo sve u Kambodži i Laosu. U drugim državama ovog područja su već istrijebljenji ili su neposredno pred istrijebljenjem.
Malajski tigar (P. t. jacksoni) je ranije smatran indokineskim tigrom. Tek 2004. je genetičkom analizom utvrđeno, da je riječ o zasebnoj podvrsti. Živi na području malajskog poluotoka i pred izumiranjem je.
Sumatranski tigar (P. t. sumatrae) je jedina otočna podvrsta koja je do danas preživjela. U brdskim područjima Sumatre živi još oko 500 jedinki. To je od svih živućih podvsta rastom najmanja.
Javanski tigar (P. t. sondaica) je živio na Javi, najgušće naseljenom otoku Indonezije. Jedna jedinka je zadnji put viđena 1979. i od tada se ta podvrsta smatra izumrlom.

Ugroženost

Tigrovi su vrlo ugrožena vrsta: broj tigrova je od 5.000 do 7.000. Zapravo, tigrova je više u zoološkim vrtovima, nego u divljini. U idućih bi nekoliko godina tigrovi u prirodi mogli izumrijeti, pa bi se mogli vidjeti samo iza ograde. Da se to ne dogodi, bengalski su tigrovi uvedeni u afričke savane. Tigrovi jedu bivole, jelene, dikobraze, zmije, žabe, miševe, a u nuždi, kad su stari i bolesni, i ljude itd.

U Hrvatskoj tigrovi, poglavito sibirski, žive u Zoološkom vrtu grada Zagreba, Prirodoslovnom muzeju i zoološkom vrtu grada Splita, Zoološkom vrtu u Našicama i posebnom čuvalištu sibirskih tigrova nedaleko od Križevaca (svim osim osječkog).

Bengalski tigar
Bengalski tigar (Panthera tigris tigris) je najbrojnija podvrsta tigra, i druga po veličini poslije sibirskog. Pripada carstvu životinja, razredu sisavaca i skupini mačaka, točnije velikih mačaka. Bijeli tigrovi su obojene varijante bengalskog tigra.

Osobine
Mužjak bengalskog tigra dosiže dužinu od 275 do 295 cm, ali ima i primjeraka koji i duži od 305 cm. Ženke su manje i duge su između 240 i 265 cm. Težina im se kreće od 130 pa do 265 kg, no i tu može biti iznimaka na više. U ramenima im je visina od 90 cm pa do 1 m.

Osnovna boja im je crveno zlatna. Donji dio tijela im je bijel. Relativno široke crne poprečne pruge se protežu od glave pa sve do vrha repa, a i noge su im jednako tako prugaste.

Rasprostranjenost
Bengalski tigar živi u Indiji i na obližnjim otocima, te u Bangladešu, Butanu, Mianmaru i Nepalu, pa čak i u Kini. U Indiji najveća populacija bengalskih tigrova živi u Sundarbanu, najvećoj šumi mangrova na svijetu, ali nastanjuje i sjevernu i središnju Indiju.

Veličina populacije od oko 2.500 jedinki pokazuje da je bengalski tigar prilično ugrožen, no ipak nije ni blizu tako ugrožen kao druge podvrste tigrova. Iako postoji međunarodna zabrana, trgovinu tigrovim krznom vode kriminalne organizacije i vrsta je sve bliže istijebljenju.

Lov i prehrana
Potrebno mu je oko 9 kilograma mesa dnevno. On je prašumska životinja, lovi tako da se skrije iza grmlja i gustog lišća, te kad lovina prođe kraj njega, skoči na nju i ugrizom u grlo ili šiju slama joj vrat. Bengalski se tigrovi hrane najčešće bivolima i jelenima, zna pojesti zmije, žabe, miševe, dikobraze, ribe a poneki i ljude.

U normalnim uvjetima, tigrovi ne napadaju ljude, no povremeno se to ipak događa. Poznati su i slučajevi, da neki tigrovi iz nepoznatih razloga postanu gotovo isključivo ljudožderi. Jedna od još nepotvrđenih teorija je, da je u takvim slučajevima riječ o vrlo starim životinjama koje više ne mogu uloviti svoju uobičajenu lovinu. Kako je za njega čovjek laka lovina, nakon prvog uspješnog ulova čovjeka, on ga odabire za svoj stalni izvor hrane.

Razmnožavanje
Nakon skotnosti od 95 do 112 dana, tigrica koti dva do četiri mladunca. Doji ih oko 6 mjeseci, a nakon toga kreću s majkom prvi put u lov. Mladunci ostaju uz majku najčešće dvije do tri godine, iako s 11 mjeseci imaju dovoljno snage i iskustva za samostalan lov.

Od trenutka koćenja, majka postaje krajnje razdražljiva i ne dozvoljava približavanje drugim pripadnicima svoje vrste, čak niti ocu, jer postoji mogućnost da ih pojedu. (Ovo uvriježeno stanovište se u zadnje vrijeme preispituje, jer su primijećeni i slučajevi da otac mladunaca ponekad sudjeluje u njihovom podizanju. Za sad, to je još uvijek u statusu dokazivanja.)

LAV

Lav (Panthera leo) je životinjska vrsta iz porodice mačaka. Za razliku od drugih mačaka, lavovi žive u čoporima. Lako ga je prepoznati po grivi koju imaju mužjaci, a danas žive u Africi kao i u nekim područjima Azije.

Obilježja
Nakon tigra, lav je sljedeći na ljestvici veličine mačaka, pa to znači da je najveća kopnena zvijer Afrike. Lav je od njuške do početka repa dugačak oko 180 cm, u ramenima doseže visinu od 120 cm a rep mu je dug 1 m. Odrasli mužjak teži prosječno oko 225 kg. Ženke su sa 160 cm dugim trupom (zajedno s glavom) visinom u ramenima od 100 cm i 85 cm dugačkim repom i težinom od 150 kg značajno nježnije građe od mužjaka. Najkrupniji lavovi žive na jugu Afrike, a najmanji u Aziji.

Lavovi imaju kratko, žuto-zlatno do tamno smeđe krzno, a mužjaci osim toga i gustu i dugačku grivu koja je najčešće tamnosmeđa, ali može biti svijetlo- ili crvenosmeđa. Griva počinje od obraza i širi se niz vrat do preko ramena, ali samo rijetko i preko prsiju i trbuha. Njena svrha je vjerojatno da životinja djeluje veće i zastrašujuće u odnosu na prehrambene konkurente. Praktična korist od grive bi mogla biti zaštita od udaraca pandži drugog lava u konkurentskoj borbi. Osim toga, istraživanja na terenu su dokazala, da mužjaci s vrlo tamnom i velikom grivom imaju veće izglede da osvoje ženku. Azijski lavovi imaju puno manje izraženu grivu nego afrički. Mladi lavovi ju uopće nemaju. Potrebno je čitavih pet godina da se griva kod lava razvije do pune mjere.

Osim toga, upadljiv je i crni čuperak na vrhu repa, u kojem se zapravo nalazi zakržljali kralježak.

Mladi lavovi imaju po tijelu pjege koje do godine dana starosti izbiljede. U rijetkim slučajeva se zna dogoditi, da pjege ostanu vidljive i kod odraslih lavova, ali one su uvijek neupadljive, vidljive samo iz neposredne blizine.

Kao i kod tigrova, i kod lavova se može povremeno dogoditi leucizam; to znači, da se može dogoditi da se pojavi neki lav s bijelim krznom. To, međutim, nisu albini, jer nemaju za pojavu albinizma tipične crvene oči. Bijela boja krzna se nasljeđuje recesivnim genom. Kako su bijeli lavovi upadljivi i potencijalna lovina ih lakše uočava, njima je preživljavanje puno teže. Osim toga, postoje i izviješća o uslijed melanizma potpuno crnim lavovima, ali o njihovom stvarnom postojanju nema dokaza. Međutim, kod drugih velikih mačaka, jaguara, leoparda i pume su crni primjerci opće poznati.

Rasprostranjenost
Prvobitno je prostor na kojem su živjeli lavovi obuhvaćao, osim Afrike, južnu Europu kao i prednju Aziju i Indiju. U razdoblju ledenog doba su u srednjoj Europi kao i u Sjevernoj Americi živjele podvrste Panthera leo fossilis i Panthera leo spelaea (spiljski lav). Međutim, tu je nestao s povlačenjem leda. Najstariji i najveći lavovi su lovili Europom prije više od 500.000 godina u okolini Wiesbadena u Hessenu i pored Heidelberga u Baden-Württembergu. Ti su primjerci bili gotovo jednako veliki poput najvećih lavova u povijesti Zemlje koji su živjeli u Kaliforniji prije 12.000 godina s rekodrnom veličinom od maksimalnih 3,60 m (dužina tijela 2,40 m, dužina repa oko 1,20 m). U srednjoj Europi izumrli su prije više od 12.000 godina.

Postoje brojni zapisi antičkih suvremenika (n.pr. Herodot i Aristotel), da su u njihovo vrijeme na Balkanu još živjeli lavovi. Pretpostavlja se, da su lavovi u Europi izumrli negde u 1. stoljeću naše ere zbog posljedica ljudskih aktivnosti.

Danas, prostor na kojem žive lavovi je uglavnom ograničen na područje južno od Sahare. Sjeverno od Sahare vrsta je izumrla negdje oko 1940-ih godina, a jednako tako je i azijska populacija lavova tijekom 20. stoljeća gotovo potpuno iskorijenjena. Održao se jedan mali ostatak vrste u Nacionalnom parku Gir u Gudžaratu u Indiji.

Ranije su lavovi živjeli u svim okolišima osim u šumama. Područja na kojima danas žive lavovi su vrlo smanjena. Okoliš koji lavovima najviše odgovara je savana. Međutim, oni žive i u sušnim šumama i u polupustinjama, dok ih u pustinjama i kišnim šumama uopće nema.

Socijalno ponašanje

Za razliku od drugih, uglavnom samotnjačkih, velikih mačaka, lavovi žive u čoporu. On se satoji prije svega od ženki koje su međusobno sve u srodstvu. Veličina područja koje je "njihovo" kao i količina potencijalne lovine određuju veličinu čopora koji može imati od 3 do 30 pripadnika. U čoporu su, najčešće, od jednog do tri odrasla mužjaka koji su hijerarhijski nadređeni ženkama. Područje čopora može biti veliko od 20 do 400 km². Njegove "granice" se obilježavaju izmetom i urinom, a i glasnom rikom, koja konkurentima daje do znanja da je područje zauzeto.

Mladi mužjaci ostaju u čoporu dvije, eventualno tri godine, dok ne dosegnu spolnu zrelost. Nakon toga, čopor ih otjera.

Nakon protjerivanja iz čopora u kojem je rođen, mladi mužjak najčešće godinama skita i obično se pridruži drugim mužjacima koji isto tako skitaju. Pri tome veza između mužjaka koji mogu ali i ne moraju biti u srodstvu postaje vrlo snažna. Ovakvi nomadi prelaze velike udaljenosti i pri tome ne poštuju granice područja drugih čopora, ali sami ne zasnivaju svoje područje. Kako lavovi kao pojedinci nemaju baš uspjeha u lovu, najčešće se hrane strvinom koju otmu drugim uspješnim lovcima.

Ako takav "nomad" u svojim lutanjima naiđe na čopor koji predvodi neki stari ili slab mužjak, dolazi do borbe između njih. Te su borbe u pravilu nemilosrdne, i u krajnjem slučaju mogu završiti i smrću jednog od rivala. Ako stari vođa čopora izgubi borbu, sad on dalje živi samotnjački, a često i ugine od posljedica borbe.

Ako iz borbe novi mužjak izađe kao pobjednik, u pravilu dolazi do infanticida, što znači da ubije svu mladunčad svog prethodnika u čoporu. Time postiže, da se ženke vrlo brzo nakon gubitka mladunaca ponovo tjeraju. Suprotno mužjacima, ženke provode čitav svoj život u čoporu u kojem su se okotile, što znači da su ženke jednog čopora sve u međusobnom srodstvu.

Prehrana

Žrtve lavova su najčešće mlade ili bolesne životinje. Love najčešće u mraku ili u ranim jutarnjim satima dok je još svježe. Kako lavovi nisu baš ustrajni niti brzi trkači (najviše 60 km/h, a i to samo na kratke staze), jedina mogućnost za uspješan lov im je suradnja. Otprilike samo svaki peti pokušaj lova završava uspješno. Uobičajena lovina lavova su antilope, gazele, gnu antilope, bivoli i zebre, ali ponekad i zečevi, ptice a prema prilici i ribe. U nekim područjima su lavovi razvili i lov na netipične životinje. Tako u NP Chobe (Bocvana) redovno love slonove u Savutiju, a u Linyantiju vodene konje.

Mladi lavovi kreću u lov s majkom već u starosti od tri mjeseca, ali tek u dobi od dvije godine se može reći da su naučili tehniku lova. To je prije svega prikradanje i suradnja. Lavice okruže lovinu i prikradaju joj se često i više stotina metara koristeći vrlo spretno sve prednosti terena na kojem se nalaze. Pri tome odlično međusobno sudjeluju tjerajući lovinu prema zasjedi u kojoj su druge lavice. Što su bliže lovini, to više paze na zaklon u prikradanju. Kad stignu do razdaljine od oko 30 m, lavice kreću u napad s nekoliko skokova. Pri tome skokovi su dugi oko 6 m, a lovinu ubijaju ugrizom u grlo ili šiju. Međutim, vrlo često i guše žrtvu tako, da dok nekoliko lavica drži lovinu, jedna uhvati njušku žrtve u svoju gubicu i tako joj zatvori dovod zraka.

Mužjaci rijetko sudjeluju u lovu, i to samo ako se radi o netipično velikoj lovini. Kad lov završi uspješno, do izražaja dolazi ljestvica važnosti u čoporu. Prvo jede mužjak, pa zatim najvažnije ženke, i na kraju mladunci. Uz lešinu, često dolazi do borbe oko utvrđivanja mjesta na ljestvici čopora, pri kojim se često dogodi da neki članovi čopora zadobiju i prave rane.

Lavovi često jedu i strvinu. Mužjaci koji su otjerani iz čopora se često, silom prilika, orijentiraju na takvu prehranu. Pri tome, vrlo grubo otjeraju leoparde ili geparde od njihove upravo ubijene lovine. Često i pjegavim hijenama otmu lovinu, a ne obrnuto, kao što se ranije pretpostavljalo.

Lavovi i čovjek
Lavovi spadaju u najpoznatije životinje i ubraja ih se u "Big Five", pet vrsta velikih životinja koje su posebno cijenjene kod lovaca

Ugroženost
Kao i sve ostale velike životinje Afrike, najveća ugroza za lavove proizlazi od ljudi i njihovog lova. Međutim, zadnjih je godina smanjen lov na njih u gotovo svim područjima gdje žive.

Slijedeći problem su bolesti, posebno u južnoafričkom Krügerovom nacionalnom parku. Nakon što je u njemu 1995 utvrđeno prvo uginuće jednog lava izazvano tuberkulozom u parku su poduzeli vrlo detaljna istraživanja. Utvrdili su da je u južnom dijelu parka više od 90% zivotinja inficirano tim smrtonosnim bakterijama. Infekcija je potekla od kafarskih bivolaa koje love lavovi, a oni su se zarazili u kontaktu s domaćim govedima koja su bolest unijela u park. Oko 70 % bivola boluje od tuberkuloze pluća, a kod lavova se bolest manifestira prije svega u probavnom traktu. Životinje slabe, ekstremno omršave i ugibaju u roku od nekoliko godina. Osim tuberkuloze, oko 60 do 70 posto lavova je inficirano jednim virusom koji jako podsjeća na ljudski HIV virus, a ima jednako tako za posljedicu oštećenje imunološkog sustava životinje, što dodatno otvara put tuberkulozi. Protiv ni jedne od ovih bolesti ne postoji cjepivo.

Lavovi u religiji i mitologiji

Još su ljudi u mlađem paleolitičkom dobu prije više od 30.000 godina. Među upečatljive primjerke umjetnosti iz tog doba spada jedna gotovo 30 cm visoka figurica žene s lavljom glavom izrađena od mamutove bjelokosti koja je nađena u jednoj špili u Baden-Würtembergu. Možda je predstavljala određeno božanstvo.

Lav je u mnogim kulturama zauzeo položaj "kralja životinja". Smatra se, da je takav položaj dobio temeljem jedne ranokršćanske knjige o životinjskoj simbolici i odigrao veliku ulogu na zapadnjačku kulturu.Očita je fascinacija koju lav ima na ljude ako se pogledaju grbovi na kojima se pojavljuje. Tako se lav nalazi, primjerice, na grbovima Hessena, Züricha, Akvitanije, Crne Gore, kao i mnogim drugim. Europljani su ga poznavali jer je nekada živio uz obale Sredozemlja. U jednoj Ezopovoj basni pobjegli rob sreće lava koji je imao trn u šapi. Rob se sažalio na lava, i izvadio mu trn. Kad su ga kasnije uhvatili i za kaznu odredili da ga bace lavovima za hranu. Lav ga je prepoznao i odbio ga je pojesti.

Lavovi-ljudožderi
Bitno veći broj ljudi u Africi strada od vodenih konja nego od lavova. I leopardi su na glasu da su ljudima opasniji od lavova. Međutim, postoje slučajevi da su lavovi ciljano lovili ljude. Najpoznatiji takav slučaj odigravao se 1898. kod gradnje mosta preko rijeke Tsavo u današnjoj Keniji. Tijekom više mjeseci dva lava su ubila i djelomično i pojela 135 indijskih i afričkih radnika na mostu. Šefu gradilišta je trebalo 9 mjeseci da im uđe u trag i ubije ih. Bila su to dva vrlo krupna, zdrava mužjaka bez grive. Danas su izloženi u Field Museumu u Čikagu. Po ovom su događaju snimljena dva holivudska filma, prvi 1952. i drugi 1996. pod imenom The Ghost and the Darrkness (Duh i tama).

Azijski lav

Azijski lav (Panthera leo persica) je jako sličan afričkom lavu. Novija molekularnobiološka istraživanja su pokazala, da su se od afričkih odvojili prije oko 50.000 do 100.000 godina.

Imaju manje izraženu grivu i uzdužni nabor kože na trbuhu. Osim toga, imaju dužu dlaku na "laktovima", a općenito su nešto manji od afričkih rođaka. Mužjaci teže od 160 do 190 kila, a ženke 110 do 120 kila. Nekada su bili rasprostranjeni sve do jugoistočne Europe, srednjeg i bliskog istoka. I čopori su prosječno manji nego afrički. Lovina su im uglavnom aksis jelen, sambar jelen, divlja svinja indijska gazela i četveroroga antilopa. Činilo se da je azijski lav osuđen na izumiranje, bilo je preostalo još samo 20 primjeraka, no zaštićeni od 1975. u indijskom nacionalnom parku Gir je populacija ipak narasla na oko 300 životinja.

» ~my animals~
» Galerija- I LOVE animals :)
» ~Dogs and cats magazine~